Barcelona je tih dana bila neobična. Moćna, a krhka. Umirena sa životnim ehom nekih drugih vremena koja su svoju prisutnost naznačavali veličanstvenim građevinama. Uglavnom prazne ulice. Napuštena dječja igrališta. I samo zvuk vjetra i lišća koje se kotrlja. Tišina je kričala. 

Katalonija je bila najcrvenija na karti COVID-a. Putovanja rijetka. Neobičan mir. Nisam sanjao da ću u LA Sagaradi Familii biti sam. U toj moćnoj Gaudievoj konstrukcii.. Ljepoti umjetnosti, arhitekture, matematike i fizike. Niti u njegovom parku, kao ni drugim mnogim mjestima. Ili na pjeskovitoj obali snažnoga Sredozemlja, čiji su valovi svoju masivnost pretvarali u fraktalni zvuk soli.
Prostor i vrijeme neobično su se isprepleli. 

Neobično je bilo susresti ponovno i ljude. Različite. Čija su tijela i bića vapila za novim susretima. Na radionici o EU fondovima govorilo se razno. Mnogo se toga promijenilo od kada sam krajem devedesetih "povukao" prva sredstva iz nekog stranog fonda. Znao sam da pristupanje sadržaju više nikada neće biti isto. Ponovni susret fizičkih bića jasno je ukazivao na to. 
Što nam je donio COVID? Na čemu mu sve možemo biti zahvalni? 

Mr. sc. Zvonimir Peranić, v. pred.